Na početku

U davna vremena Indija je imala obrazovni sustav Gurukula u kojem je svatko tko je želio učiti otišao do učitelja (gurua) i zatražio da ga se podučava. Ako bi ga guru prihvatio kao učenika, on bi tada ostao kod njega i pomagao u svim kućanskim poslovima. To je ne samo stvaralo čvrstu vezu između učitelja i učenika, nego je također naučilo učenika sve o vođenju kućanstva. Guru je podučavao sve što je dijete željelo naučiti, od sanskrta do svetog pisma i od matematike do metafizike. Učenik je ostajao koliko dugo je želio ili dok guru nije osjetio da ga je naučio svemu čemu ga je mogao naučiti. Cjelokupno učenje bilo je blisko povezano s prirodom i životom, a ne ograničeno učenjem podataka napamet.

Moderan školski sustav, uključujići i engleski jezik, prvotno je u Indiju uveo lord Thomas Babington Macaulay 1830. godine. Kurikulum je bio ograničen na “moderne” predmete kao što su znanost i matematika, a predmeti kao metafizika i filozofija smatrani su nepotrebnima. Poučavanje je bilo ograničeno na učionice i veza s prirodom se prekinula, kao i blizak odnos između učitelja i učenika.

Vijeće srednjih škola i srednjoškolskog obrazovanja Uttar Pradesha (države u Indiji) bilo je prvo vijeće osnovano u Indiji 1921. godine pod čijom su jurisdikcijom bili Rajputana, Središnja Indija i Gwalior. Godine 1929. osnovano je Vijeće srednjih škola i srednjoškolskog obrazovanja Rajputane. Kasnije, vijeća su osnovana u još nekim državama. Na kraju je 1952. godine ustrojstvo vijeća izmijenjeno i preimenovano u Središnje vijeće srednjoškolskog obrazovanja (engl. Central Board of Secondary Education, CBSE). Sve škole u Delhiju i nekim drugim regijama potpale su pod to vijeće. Djelatnost vijeća bila je odlučivanje o predmetima kao što su kurikulumi, udžbenici i ispitni sustav za sve udružene škole. Danas su tisuće škola udružene u vijeće, kako u Indiji tako i u mnogim drugim zemljama, od Afganistana do Zimbabvea.

Opće i obavezno obrazovanje za svu djecu u dobi od šest do četrnaest godina bio je brižno njegovan san nove vlade Republike Indije. To je očito iz činjenice da je ugrađen kao pravac u članku 45 Ustava. Ali, čak više od pola stoljeća kasnije, taj cilj i dalje ostaje dalek. Međutim, u nedavnoj prošlosti, vlada je, čini se, primijetila taj propust i učinila osnovno školovanje temeljnim pravom svakog indijskog građanina. Pritisci ekonomskog rasta i velik nedostatak kvalificirane i izučene radne snage sigurno su odigrali značajnu ulogu u odlučivanju vlade na takav korak. Izdatak indijske vlade na školsko obrazovanje posljednjih godina iznosi oko 3% BDP-a, što je prepoznato kao vrlo malo.

“U zadnje vrijeme, nekoliko puta je najavljeno poboljšanje slabog stanja u obrazovnom sektoru Indije, od kojih je najznačajniji Program zajedničkog nacionalnog minimuma (engl. National Common Minimum Programme, NCMP) vlade Udruženog naprednog saveza (engl. United Progressive Alliance, UPA). Najavljeno je da će: (a) Progresivno povećati izdatke za obrazovanje na oko 6% BDP-a. (b) Da bi se podržalo to povećanje izdataka za obrazovanje i da bi se povećala kvaliteta obrazovanja, nametnuti trošarine za obrazovanje na sve poreze središnje vlasti. (c) Osigurati da obrazovanje nikome nije uskraćeno zbog ekonomske nazadnosti i siromaštva. (d) Učiniti pravo na obrazovanje temeljnim pravom svakog djeteta u dobi između šest i četrnaest godina. (e) Poopćiti obrazovanje kroz svoje najvažnije programe kao što su Sarva Siksha Abhiyan i Dnevni obrok (engl. Mid Day Meal.” (Wikipedija: Obrazovanje u Indiji)

Školski sustav

Indija je podijeljena na 28 država i 6 takozvanih“saveznih teritorija”. Države imaju vlastite izabrane vlade dok saveznim teritorijima upravlja izravno indijska vlada, a predsjednik Indije imenuje upravitelja za svaki savezni teritorij. Prema indijskom ustavu, školsko obrazovanje je prvotno bilo državno pitanje —to jest, države su imale potpunu nadležnost pri odabiru politike i njenom provođenju. Uloga indijske vlade (engl. Government of India, GoI) bila je ograničena na usuglašavanje i odlučivanje o normama višeg obrazovanja. To je 1976. godine izmijenjeno ustavnim amandmanom tako da sada obrazovanje dolazi na takozvanu simultanu listu. To znači da politiku školskog obrazovanja i programe predlaže GoI na nacionalnoj razini, premda vlade država imaju veliku slobodu u primjeni programa. Politika se periodično objavljuje na nacionalnoj razini. Središnje savjetodavno vijeće za obrazovanje (engl. Central Advisory Board of Education, CABE), osnovano 1935. godine, nastavlja igrati vodeću ulogu u razvoju i nadgledanju obrazovne politike i programa.

Postoji i nacionalna organizacija koja igra ključnu ulogu u razvoju politike i programa, a koja se zove Nacionalni savjet za obrazovna istraživanja i izobrazbu (engl. National Council for Educational Research and Training, NCERT) koja priprema Nacionalni okvir za kurikulume (engl. National Curriculum Framework). Svaka država ima svoj odgovarajući Državni savjet za obrazovna istraživanja i izobrazbu (engl. State Council for Educational Research and Training, SCERT). Ovo su tijela koja u osnovi predlažu obrazovne strategije, kurikulume, pedagoške nacrte i metodologije ocjenjivanja državnim ministarstvima obrazovanja. SCERT-i općenito slijede smjernice koje postavlja NCERT. Države, međutim, imaju značajnu slobodu u provedni obrazovnog sustava.

Nacionalna politika obrazovanja (engl. National Policy on Education) iz 1986. godine i Program djelovanja (engl. Programme of Action, POA) iz 1992. godine razmotrili su besplatno i obavezno obrazovanje zadovoljavajuće kvalitete za svu djecu mlađu od četrnaest godina prije početka dvadeset i prvog stoljeća. Vlada je odlučna dodijeliti 6% bruto domaćeg proizvoda (BDP) za obrazovanje, od čega bi polovica bila utrošena na osnovno obrazovanje. Izdatak za obrazovanje u postotku BDP-a također je narastao sa 0,7% u 1951-52. godini na oko 3.6% u 1997-98. godini.

Školski sustav u Indiji ima četiri razine: nižu osnovnu (za dob od 6 do 10 godina), višu osnovnu (11 i 12 godina), srednju (13 do 15 godina) i višu srednju (17 i 18 godina). Niža osnovna škola podijeljena je na pet “stupova”, viša osnovna škola na dva, srednja škola na tri i viša srednja na dva. Učenici moraju svladati opći nastavni plan većinom (osim regionalnih razlika u materinjem jeziku) do kraja srednje škole. Na razini više srednje škole moguće su određene specijalizacije. Učenici u cijeloj zemlji moraju naučiti tri jezika (engleski, hindi i svoj materinji jezik) osim u područjima gdje je jezik hindi materinji i u nekim strujama kao što je ispod objašnjeno.

Uglavnom postoje tri struje u školskom obrazovanju Indije. Dvjema se upravlja na nacionalnoj razini, od kojih je jedna u nadležnosti Središnjeg vijeća za srednjoškolsko obrazovanje (engl. Central Board of Secondary Education, CBSE) i prvotno je bila namijenjena djeci zaposlenika središnje vlasti koje se povremeno premješta i mogu biti prisiljeni seliti se u bilo koje mjesto u zemlji. U tu svrhu osnovan je određen broj “središnjih škola” (nazvanih Kendriya Vidyalayas) u svim glavnim urbanim područjima u zemlji i one slijede zajednički raspored tako da učenik koji bi određenog dana prelazio iz jedne škole u drugu gotovo i ne bi primijetio nikakvu razliku u poduci. U ovim školama jedan predmet (društvene studije, koje se sastoje od povijesti, zemljopisa i nauka o građanskim pravima) uvijek se podučava na jeziku hindi, a ostali predmeti na engleskom jeziku. Kendriya Vidyalayas prihvaća i drugu djecu ako ima slobodnih mjesta. Svi oni slijede udžbenike koje je napisao i izdao NCERT. Uz ove škole koje vodi vlada, veći broj privatnih škola u zemlji slijedi nastavni plan CBSE-a, premda mogu koristiti različite udžbenike i slijediti drugačije rasporede podučavanja. Oni imaju određenu slobodu u onome što podučavaju u nižim razredima. CBSE-u je također pridružena i 141 škola u 21 drugoj zemlji koje većinom brinu o potrebama indijskog stanovništva u tim zemljema.

Drugi središnji nacrt je Indijski certifikat srednjoškolskog obrazovanja (engl. Indian Certificate of Secondary Education, ICSE). Čini se kako je to pokrenuto kao zamjena za Certifikat škole u Cambridgeu (engl. Cambridge School Certificate). O ideji je raspravljano na konferenciji održanoj 1952. godine pod predsjedanjem Maulane Abula Kalama Azada, ministra obrazovanja. Glavna svrha konferencije bila je razmotriti zamjenu inozemnog ispita za Certifikat škole u Cambridgeu Sveindijskim ispitom (engl. All India Examination). U listopadu 1956. godine, na sastanku Međudržavnog vijeća za anglo-indijsko obrazovanje (engl. Inter-State Board for Anglo-Indian Education), prihvaćen je prijedlog za osnivanjem Indijskog savjeta koji bi upravljao ispitima lokalnog ispitnog konzorcija sveučilišta iz Cambridgea u Indiji i savjetavao konzorcij o najboljem načinu usvajanja njihovih ispita za potrebe zemlje. Inauguralni sastanak Savjeta održan je 3. studenog 1958. godine. U prosincu 1967. godine Savjet je registriran kao Društvo sukladno Zakonu o registraciji društava iz 1860. godine. Savjet je naveden u Zakonu o školskom obrazovanju Delhija 1973. godine, kao tijelo koje provodi ispite za javnost. Velik broj škola širom zemlje sada je pridružen Savjetu. Sve su to privatne škole i većinom skrbe o djeci iz bogatih obitelji.

I vijeće CBSE-a i vijeće ICSE-a na kraju desetogodišnjeg školovanja (nakon srednje škole) i ponovo na kraju dvanaeste godine školovanja (nakon više srednje škole) provode svoje ispite u školama širom zemlje koje su im pridružene. Pristup jedanaestom razredu uobičajeno je temeljen na uspjehu na tom sveindijskom ispitu. Budući da to stvara veliki pritisak na djecu da budu što uspješnija na ispitu, pojavili su se prijedlozi da se ukine ispit na kraju desetogodišnjeg školovanja.

Ekskluzivne škole

Uz gore navedene, postoji i relativno malen broj škola koje slijede strane kurikulume kao npr. takozvani Viši Cambridge (engl. Senior Cambridge), premda je to drugdje većinom zamijenjeno ICSE strujom. Neke od tih škola također učenicima nude priliku da pohađaju ICSE ispite. To su obično vrlo skupe rezidencijalne škole u koje neki od Indijaca koji rade u inozemstvu šalju svoju djecu. One obično imaju fantastičnu infrastrukturu, niski omjer učenik-nastavnik i vrlo malo učenika.Mnoge od njih imaju nastavnike iz inozemstva. Postoje i druge ekskluzivne škole, kao npr. škola Doon u Dehradunu, koje primaju mali broj učenika i naplaćuju pretjerano visoke školarine.

Osim takvih, postoji i šačica škola širom zemlje, kao što je škola Rishi Valley u Andhra Pradeshu, koje pokušavaju odmaknuti od uobičajenog obrazovnog sustava koji promiče učenje napamet i uvesti inovativne sustave kao što je Montessori metoda. Većina takvih škola je skupa, ima visok omjer nastavnik-učenik i nudi ozračje za učenje u kojem svako dijete može učiti svojim tempom. Bilo bi interesantno i poučno napraviti studiju o tome kakav su utjecaj takve škole imale na život svojih đaka.

Državne škole

Svaka država u Indiji ima vlastito ministarstvo obrazovanja koje vodi vlastiti školski sustav s vlastitim udžbenicima i ispitnim sustavom. Kao što je već spomenuto, o kurikulumu, pedagogiji i ispitnim metodama u velikom dijelu odlučuje SCERT u državi, slijedeći nacionalne smjernice koje propisuje NCERT.

Svaka država ima tri vrste škola koje slijede državni kurikulum. Vlada upravlja vlastitim školama na zemljištu i zgradama u vlasništvu vlade i plaća osoblje iz vlastitih izvora. Te škole opće su poznate kao vladine škole. Školarine su u takvim školama dosta niske. Zatim su tu škole u privatnom vlasništvu s vlastitim zemljištem i zgradama. Ovdje su školarine visoke, a nastavnike plaća uprava. Takve škole većinom skrbe o urbanim obiteljima iz srednjeg staleža. Treća vrsta sastoji se od škola kojima je osigurana pripomoć vlade, iako je školu osnovala privatna agencija na vlastitom zemljištu i zgradama. Svrha pripomoći je pomoći smanjiti cijenu školarina i omogućiti siromašnim obiteljima da pošalju svoju djecu ovdje na školovanje. U nekim državama poput Kerale, ove škole vrlo su slične vladinim školama budući da nastavnike plaća vlada, a školarine su jednake kao u državnim školama.

Primjer Kerale

Država Kerala, mala država na jugoistočnoj obali Indije, zadnjih nekoliko desetljeća razlikuje se od ostatka zemlje na mnogo načina. Ima, na primjer, najveću stopu pismenosti od svih država, a proglašena je i prvom potpuno opismenjenom državom prije otprilike jednog desetljeća. Očekivan životni vijek, jednako za muškarce i za žene, vrlo je visok, blizak onom u razvijenim zemljama svijeta. Ostali parametri kao što je stopa fertiliteta, stopa smrtnosti dojenčadi i djece, među najboljima su u zemlji, ako ne i najbolji. Ukupna stopa fertiliteta u zadnja dva desetljeća ispod je stope zamjene od 2,1. Vjerojatno kao nuspojave ekonomskog i društvenog razvoja, stope samoubojstava i alkoholizma također su velike. Vladina politika se isto tako uvelike razlikuje od ostatka zemlje, što dovodi do toga da model razvoja kojeg slijedi Kerala, s visokim izdacima za obrazovanje i socijalnu skrb, postaje poznat među ekonomistima kao “Keralski model“.

Kerala je također uvijek iskazivala zanimanje za iskušavanje načina na koji bi se mogao poboljšati školski obrazovni sustav. Svaki put kad je NCERT izašao s novim idejama, Kerala je bila ta koja ih je prva iskušala. Država je sa zadovoljstvom eksperimentirala s distriktnim osnovnoškolskim programom (engl. District Primary Education Programme, DPEP), premda je bilo protivljenja s različitih strana, i odvela ga čak i dalje od osnovnoškolskih razreda. Ta država bila je prva u zemlji koja je odmaknula od tradicionalnog biheviorističkog načina podučavanja prema društveno konstruktivističkoj paradigmi. To je spomenuto u nacionalnom okviru kurikuluma NCERT-a 2000. godine, a Kerala ga je počela iskušavati sljedeće godine. Služba u učionici i metodologija ocjenjivanja izmijenjene su. Umjesto izravnih pitanja na koja se moglo odgovarati samo kroz učenje lekcija napamet, uključena su neizravna i otvorena pitanja gdje su učenici trebali razmisliti prije odgovora, a odgovori su mogli biti subjektivni do određene granice. To je značilo da su učenici morali sistematizirati ono što su naučili te su morali biti u stanju koristiti svoje znanje u specifičnim situacijama kako bi mogli odgovoriti na pitanja. Istovremeno, nova je metoda uklonila velik pritisak i djeca su počela ispite doživljavati zanimljivima i ugodnima, umjesto stresnima. Zajedno s tim uveden je i sustav sveobuhvatne i stalne procjene (engl. Comprehensive and Continuous Evaluation, CCE), koji je uzeo u obzir sveukupnu osobnost učenika i smanjio ovisnost o jednom jedinom završnom ispitu koji bi odlučivao o njihovom prelasku u sljedeći razred. Sada je i CBSE uveo CCE, ali na fleksibilniji način.

Kerala je isto tako bila prva država u zemlji koja je uvela informatičku tehnologiju kao predmet na srednjoškolskoj razini. Predmet je započinjao u osmom razredu s udžbenikom koji je predstavljao Microsoft Windows i Microsoft Office. Ali, unutar manje od godinu dana vlada je bila prisiljena uključiti i slobodan softver u kurikulum, uslijed protesta entuzijasta slobodnog softvera i povoljnog stava kojeg je zauzela udruga nastavnika u kojoj su većina članova bili državni nastavnici. Na kraju, od 2007. godine, u školama se podučavao samo GNU/Linux, a sva računala u školama imala su instaliran samo GNU/Linux. U to vrijeme, možda čak i danas, to je bila najveća instalacija GNU/Linuxa u školama, i punila je novinske naslove čak i u drugim zemljama. Svake godine, od 2007. nadalje, oko 500 000 djece prolazi kroz školu učeći koncepte slobodnog softvera i GNU/Linux operativnog sustava i aplikacija. Država se sada primiče obrazovanju podržanom informatičkom tehnologijom. Konačno, informatička tehnologija neće biti podučavana kao poseban predmet. Umjesto toga, svi predmeti bit će podučavani pomoću informatičke tehnologije tako da će djeca, s jedne strane, naučiti vještine informatičke tehnologije, a s druge strane, iskoristiti obrazovne aplikacije (kao one dolje spomenute) i internetske resurse (kao što je tekstualni sadržaj s mjesta poput Wikipedije, slike, animacije i video zapise) za učenje svojih predmeta i izradu vježbi. Nastavnici i učenici već su počeli koristiti aplikacije kao što su Dr. Geo, GeoGebra i KtechLab za učenje geometrije i elektronike. Aplikacije kao što su Sunclock, Kalzium i Ghemical također su popularne među nastavnicima i učenicima.

Inicijativa koju je Kerala poduzela sada utječe na druge države, a čak i na politiku vlade Indije. Države kao Karnataka i Gujarat sada planiraju uvesti slobodan softver u svoje škole, a neke druge države kao Maharashtra ispituju takvu mogućnost. Nova obrazovna politika indijske vlade govori o konstruktivizmu, informatičkom tehnologijom potpomognutom obrazovanju, slobodnom softveru i dijeljenju obrazovnih resursa. Jednom kada nekoliko najvećih država uspješno prijeđe na slobodan softver, vjeruje se da će ih u relativno kratkom vremenu cijela zemlja slijediti. Kada se to dogodi, Indija bi mogla imati najveću bazu GNU/Linuxa i slobodnog softvera općenito.